18. March 2018

"Dobra Voda nije umrla"

Dobra Voda nije umrla,tako glasi naslov današnjeg članka na našoj stranici,a članak je nastao u novinama Posavski glasnik davne 1993.godine točnije 29. srpnja tri dana poslije svete Ane,dakle u ratno vrijeme,a članak i novine je sačuvala Matija Lovrić iz Kanade koja mi je i poslala ovaj članak. Tekst prenosim u originalu kako ga je i zapisao Dobrovodski učitelj Anto Adžamić, rodom iz Donjih Kladara kod Modriče, a on je učio djecu u Dobroj Vodi 1964. godine. Iz teksta su izuzeti ratni detalji,koji ipak nisu za ovo vrijeme,te koji bi samo nagrdili ovako lijep tekst o našemu selu. A da Dobra Voda nije umrla potvrđujemo mi koji smo sve više i sve češće na svome rodnom ogništu,i koji smo obnovili svoje kuće. Da Dobra Voda nije umrla potvrđuje i svake godine sve brojnije okupljanje na svetu Anu. Kao što je navedeno u tekstu Dobra Voda je bila zamrla,ali je oživjela i sve je življa.

A sada pročitajte ovaj lijepi tekst našega "uče"!

Dobra Voda Nije Umrla

Tromo kao ranjena macka vuče se još jedno ljeto prognaničko. Dani kao godine, noći opterećene nesanicama, jutra olovno teška, bez nade... I nikako da s obzorja zaiskri ona osunčana posavska zora, ono nebo sto se pred izlazak sunca rumeni kao utroba zrele lubenice, iako sve češće - i u snovima - zavičaj neodoljivo zove. Zovu nas i pusta ognjišta, zovu polja i travnjaci, zovu grobovi...
Tako mi se čini daleko ono vrijeme kad je život brzo promicao, kad se živjelo od sjetve do berićetne žetve, od otkosa do otkosa, od rada do slavlja, od rođendana do svadbe... Sada, u vremenu bezumlja, život "tračimo" slušajući loše vijesti iz našeg Posavlja i Bosne, živimo od dnevnika do dnevnika, netremice buljimo u male ekrane, očekujući konačni kraj krvoprolića.
Već vise od godinu dana imam u Slavoniji mirno utočište. U gornje slavonskom gorju, u iznajmljenoj vinogradarskoj kućici koju ovdašnji vinogradari nazivaju kletica, u sobici veličine "tri sa tri", samujem i bojujem drugo, gorko izbjegličko ljeto. Ovaj surovi, besmisleni, prljavi...rat vratio me bar tridesetak godina unazad kada se voda za pice nosila sa bunara i izvora koji su bili daleko od kuća, kada su uzanim posavskim i vučijačkim puteljcima - u vrijeme kiša - i u pol ljeta moglo pješačiti samo u gumenim čizmama.
Noseći tako vodu iz doline, često mi je sjećanje - kao jedna od najdražih stanica mladosti - dolebdi najudaljenije selo Modričke općine. Prezime mu - Dobra, ime - Voda. Dobra Voda, mjestašce sto se ugnijezdilo u samom središtu živopisnog Vučijaka. A sasvim bi priličili i nazivi Daleka Voda ili - recimo - Vrletna Voda. jer, seoce se nalazi na vrletnoj četveromeđi modričke, dobojske, derventske i bosanskobrodske općine, a od najbližeg grada daleko je pet sati hoda.
Tu, u pitomini vučijačkih brda, prosuli se grozdovi dobrovodskih domova, a samo ponegdje spustile se kućice ovdašnjih gorštaka u doline, pored izvora, kao žedne ovce na pojilo.
Ovako sam - uz ostalo - pisao u reportaži ("začinjenoj" svirkom šargija i violina) Radio-Modrice koja je emitirana u ljeto daleke 1964, godine. Upoznao sam svaku stazu Dobre Vode, jer sam imao čast (i sreću) da prije tridesetak godina - bar nekoliko mjeseci - ucim i odgajam bistru dječicu ovog dalekog sela. Stoga sam zapisao i ovo:
- Na vrhu Vučijaka - škola, omeđena stasitim kestenjem, u školi - 130 đačića i samo jedan "učo". Putevi "prteni", selo bez "elektrike" tako da "učo" noću - umjesto muzike s radija - ima priliku da do mile volje uživa u pjesmi ćuka sto se svake večeri oglasi u mirisnoj krošnji iznad školskog krova.
Zemlja je dobrovodska posna, ali za pašu - "dušu dala". Na kitnjastim proplancima i pristancima - kao u bajci - stada i čobanice. Zemlja "prahuljica", a ljudi vedri, dobronamjerni, predusretljivi, snažni, stasiti... Valjda su očvrsnuli u neprestanoj borbi sa mećavama, u grčevitim nastojanjima da od surove prirode otmu i onu oskudnu ljetinu, da povoljno prodaju svoje blago (nažalost, da bi s ovcama i krupnijom stokom stigli do najbliže pijace, moraju pješačiti šest-sedam sati).
Uz kućerke nema bunara, ali zato su ovdašnji izvori izdašni i nepresušni. Jedan ima naziv Dobra voda, a drugi je Kićijuša, koja se nalazi u dolini, a od školice je daleko oko pola kilometra tako da mladom "uči" nošenje vode sluzi kao jutarnja gimnastika....
Daleko je vrletna Dobra Voda. Kako narod kaže - Bogu iza leđa. Ipak, svake subote, na proplanku školskog dvorišta, u kolu šarolikom zaigra stotinu momaka, stotinu djevojaka... A cure na glasu i po ljepoti i po visokom stasu...
Sjećam se kako sam u toj reportaži iskazao i bojazan da će - upravo zbog surovih uvjeta života - ovo selo možda i "ostariti". Istovremeno sam se i ponadao da Dobra Voda ipak neće umrijeti, jer će oni najuporniji uspostaviti vječnu i čvrstu harmoniju sa prirodom, a za koju godinu i ovdje treba da stignu "elektrika" i bolji putevi. "Prave" ceste i električna struja, nažalost, dobrano su zakasnili. Prisjećam se: petrolejke su Dobrovodci ispratili u "mirovinu" u jesen 1978. godine. Kada je - uz blještavu svjetlost prve sijalice u kolu, ispod kestena, zaigralo samo 50-tak djevojaka i momaka. Jedan od najstarijih mještana - Kazimir (Kažo) Mikulić ovako je jadikovao:
- Eeeejah! Ostari nam naša Dobra Voda, bratac si moj. Mlađarija napušća ovu nasu prauljicu - jalovaču i seli u Slavuniju ili odlazi u preduzeca ili visoke škole u veće gradove. Ko će nam blago čuvat, jadni smo mi stari s pustim kućama. Ko će nama djecu rađat, a ako seobe potraju dulje vrijeme, neće nam ni škola biti potrebna. Eto, spali smo na samo 40-tak školaraca...Eih, Boga pitaj koliko je dosad čeljadi iz Lucića, Bratanića, Letića, Martića, Opačaka.... odmaglilo u bijeli svijet. Maaa, čoeče božji, samo da nam još - barem do podnožja - stigne autobuska linija, neće nama umrijeti, neće nama nikad presušiti naša draga, naša Dobra Voda... - tako je starac kazivao svoju žalopojku, strahujući nad sudbinom preostalih ognjišta.
Starilo je iz godine u godinu ovo daleko mjestašce, ali nije "usahnulo" niti umiralo. Oni uporni, koji nisu mogli bez šljivika, marve i "prauljice", uspostavili su harmoniju sa prirodom i odlučili da ostanu uz prag pradjedovski. A kada je podno sela prije osam godina okitiše Dobrovodci peškirima i cvijećem vozilo i vozača. Veselje je potrajalo čitavu noć,stigli na svečano posijelo i mještani koji su poodavno krenuli u potragu za boljim životom. Kitio je čarobno vozilo i starac Kažimir i tepao mu: „Jakako eto me sada za tren oka i u Odžaku,i u Modriči, a nisam vala odavno bio ni na Derventskom vašaru. Eto sada novog života sa naše školarce…Ma već najavljuju povratak i oni koji davno napustiše ovu ljepotu. Dobrovodci koji su istinski bili privrženi svojim ognjištima najaviše povratak nisu se vratili.

Da nije došlo do ratne tragedije sutra bi Dobra Voda bila veliko svetište,jer sveta Ana je oduvijek u njedrima Vučijaka bila dan blagoslova. Ispod stogodišnjih hrastova nedaleko od seoskog groblja,okupili bi se u ovom živopisnom kraju i brojni gosti iz susjednih mjesta,gorolomna gorštačka pjesma nosila bi kroz dolove radost susretanja sa rodbinom i prijateljima… Ratna katastrofa uništila je dobrovodsko svetište,i grobovima prijete tenkovi,sutra u pustom hrastovom hladu neće biti blagoslovskih dragih susretanja.

Ne, ne mogu da povjerujem da je Dobra Voda umrla - ona je samo zamrla. Opustošena je krvavim vihorom ali nije nestala. Nije moguće da zločin nad nevinima vječno traje,da se u tmini bezumlja izgubi svaki trag sela koje je silno željelo da u istinskoj slozi sa svim susjedima opstane na svom vjekovnom korijenju,koje se zdušno složilo kako bi odagnalo glasine da je Dobra Voda „Bogu iza leđa“ i tamo „đe je sam đavo reko laku noć“!

Neću da vjerujem da je do kraja ispjevana ona ptičija uspavanka iz kestenove krošnje,da se zauvijek izgubio odsjaj dobrovodskih zora što su nekada bile mirisne i rumene kao srce zrele lubenice.