Ljubioča priča...

Kad sam pročitao knjigu Ljubioča priča, prvo šta mi je palo na pamet je misao Ive Andrića o zavičaju: “Što se mene tiče, odavno sam uviđao koliko istine ima u onoj rečenici istočnjačke mudrosti koja glasi ’Čovek je večno dužan svom zavičaju.’ Uvek sam smatrao da je to jedini dug koji čovek ne oseća kao tešku obavezu, dug koji svako od nas treba da plaća kako najbolje ume i koliko god može, sa stalnim podsećanjem da ga potpuno i do kraja neće odužiti.“ Svako, dakle, taj dug odužuje prema svojim mogućnostima. Ivo Andrić je dug prema Bosni vraćao pripovijedajući o njoj i njenim ljudima, njihovom karakteru, običajima, porijeklu, istorijskoj sudbini... kao niko ni prije ni poslije njega, Mehmed paša Sokolović se svom zavičaju odužio građevinom za vječnost – na Drini ćuprijom, Bora Stankovi Vranju Koštanom, vojvoda Živojin Mišić Valjevu Kolubarskom bitkom, Njegoš Crnoj Gori Gorskim vijencem... svako prema svojim sklonostima i sposobnostima. Tako se i Milorad odužio i još uvijek odužuje svome zavičaju, slivu rijeke Ljubioče, pričajući o njegovim ljudima od najstarijih pamtećih vremena do današnjih dana. Milorad Vidović je rodjen 25. septembra 1954. godine u Botajici. Od 3. godine živi u Dugom Polju, od 20. u Modriči, a od 42. u Sidneju. Osnovnu školu je učio u Dugom Polju i Podnovlju, Mašinsku tehničku u Bosanskom Šamcu, a Novinarsku školu je završio na Institutu za novinarstvo u Beogradu. Radio je 5 godina u Rafineriji ulja Modriča, 13 kao novinar u Radio Modriči, 3 ratne godine je proveo na radnoj obavezi u Zavodu za liječenje i rehabilitaciju hroničnih duševnih bolesnika ''Jakeš'' u Garevcu, a od marta 1996. godine radi u Liverpool City Library (gradska biblioteka u velikom sidnejskom predgradju Liverpul). Bio je aktivn drušveni radnik. Na Saveznoj omladinskoj radnoj akciji ''Šamac - Sarajevo ’78.'' rukovodio je Službom radilišta na izgradnji Drugog kolosijeka pruge Doboj - Zenica na Dionici Maglaj - Zavidovići. Sa suprugom Mirajnom (Mirom) ima kćerke Ivanu i Vesnu i unuke Anglinu, Isidoru i Kalinu. Zajedno sa Milenkom Popovićem autor je monografije Dugo Polje, a samostalno je objavio brošuru Australci modričkog kraja i zbirke rodoslova dugopoljskih i botajičkih familija Rodbinar. Ljubioča priča je specifično djelo. Jedni bi ga svrstali u monografiju Dugog Polja, drugi u etnografske zapise, treći u kratke priče, četvrti u novinarski feljton, peti u dijalektološki zbornik, a sam autor je to nazvao „pisanije: mono - dijalog o ljubiočkom pamćenju (nešto malo od toga) - pisano jezikom ljubiočkim, dijalekt botajički“. Možda je najtačnija ova autorova odrednica s tim što treba imati u vidu da je tvrdnja „nešto malo od toga“ isuviše skromna, a „jezikom ljubiočkim, dijalekt botajički“isuviše lokalpatriotski prepotentna. No, kako bilo da bilo, mi ćemo se, ipak, suočiti sa svakim od ovih segmenata piščevih kazivanja posebno. Jeste ovo monografija Dugog Polja, cjelovit opis jednog sela na lijevoj obali donjeg toka rijeke Bosne, na području opštine Modriča, koje je rasuto duž toka rijeke (ne smijem od autora i njegove supruge napisati riječice, nego baš rijeke) Ljubioče na brežuljcima Vučijaka, ali je data na poseban, originalan način. Kazivanje o prošlosti i sadašnjosti sela, o njegovoj geografiji i istoriji, ljudima i njihovim običajima stavljeno je u usta sveznajuće i svepamteće rijeke. Nema tih muzeja, arhiva, istorijskih zapisa, ljetopisa, geografskih studija... koje bi mogle znati ono što Ljubioča pamti i čuva. Pouzdanijeg sagovornika za svoju monografiju autor nije mogao naći, a Dugo Polje boljeg geografa i istoričara. Tu je tačno određen položaj sela po geografskoj dužini i širini, opisan njegov reljef, vode, naselja (zaseoci), klima, biljni i životinjski svijet (ove učevniji bi rekli flora i fauna), zatim njegov hod kroz vrijeme od pojave prvih ljudi, načina njihovog bivstvovanja, raseljavanja i doseljavanja, preko istorijskih događaja iz vremena turskog begovata, buna, ustanaka i ratova, austrijskog gospodarenja, njemačkog ropstva do socijalističkog samoupravljanja. Sve je to dato originalno, živo i zanimljivo, pomalo neobično i duhovito bez one dosadne faktografije i analize uzročno-posljedičnih veza. Ovo bi mogli s pravom zvati udžbenik iz zavičajnog poznavanja prirode i društva za djecu i odrasle, ali savremen udžbenik iz koga je brisan onaj dosadni tradicionalni metodičko-didaktički postupak, udžbenik koji koristi narodno nadahnuto kazivanje starijih i odabranih pripovjedača pored ognjišta o životnom iskustvu i trajanju u prostoru i vremenu koje je vjekovima uspješno zamjenjivalo učitelje i škole. Danas bih ja rado u školi ovu knjigu koristio kao ono što smo nekada zvali istorijskim i geografskim čitankama čime bih uspješno razbio monotoniju tradicionalne nastave. Sigurno je da će bibliotekari, s punim pravom, ovu knjigu svrstati u etnografiju - zapise, materijale, zbornike ili studije zavisno od toga šta ko podrazumijeva pod ovim pojmovima. No, te odrednice su najmanje važne, bitna je suština, ono što je u knjizi kazano, a ispripovijedan je cio način življenja i stvaranja ljudi jednog područja – sliva rijeke Ljubioče, od čovjekovog rođenja, preko babina, upisa u knjigu živućih i krštenja, školovanja, momkovanja, ašikovanja, prosidbe, ženidbe, svadbe i miridbe, pooda i milošti, razvoda i dioba, vašara, igranki, slava i veselja do odlaska i ispraćaja na Pepište (seosko groblje). Upečatljivo su opisani seoski poslovi od oranja i sjetve, preko kopanja i žetve do kosidbe i vršidbe, od kalemljenja voća preko berbe plodova i prikupljanja šumskih plodova do uspremanja i čuvanja namirnica, od pečenja ćumura, cigle i kreča do građenja svih objekata koji su potrebni seoskom domaćinstvu od kolibe i kuće preko udžere, ambara, šupe, kačare, kolare, pušnice, mlječare, trapa i bunara do štale, svinjca (obora), ovčara, konjušara, kokošinjca i paščare. Posebnu vrijednost knjige čini opis duhovne djelatnosti ljudi ovoga podneblja. Tu spadaju legende o imenu sela i rijeke, vjerovanja u vile, vampire i nečastive, predskazanja, blagoslovi, kletve, psovke, ruganja, gatanja, šta se valja, a šta ne valja činiti pa ko je kome šta u rodu. Sve to govori o stvaralačkoj snazi ljudi, o bogatstvu njihovog duha i duhovitosti. Tako u priči Mjere autor nabraja šta su sve ljudi i kako mjerili, a mjerili su vrijeme, njive, šume, dužinu puta, drva, tekućinu, sijeno, brašno, žito, klasuru, slamu, pšencu, mlijeko, kom, rakiju, grah, slaninu, meso, so, pekmez, med, luk, kumpijer, sir, vunu, pletivo... ama sve što je čovjek proizvodio za svoje potrebe, čak i vatru i to sve na originalan i duhovit način, bez metra, kilograma i litra. Evo, na primjer, kako je mjerio rakiju: vučija, škraf, kotao, kazan, galon, flaša, šabesa, olba, satljik, dvodec, čaša, gutljaj, dobar gutljaj, zera, teke, za primiriti, kap... pa u flaši dva prsta, za prst, podlanca, pola... Oni koji su skloni literaturi, ovu knjigu će svrstati u zbornik kratkih priča. Zaista, Milorad pripovijeda živo i zanimljivo, slikovito i duhovito sa tačno određenom temom i jasnom porukom. Ovo se posebno odnosi na priče u kojima su glavni likovi piščevi Slivljani. To su učitelji, pisci, slikari, sveštenici, šumari, ljekari, lovci, kovači, stolari, beriberi, putari, kockari, trgovci, lole, šereti, bekrije... Svi su oni svoju priču zaslužili nekim originalnim postupcima kojima mogu biti etički primjer svima. Takav je, na primjer, onaj šumar koji od male plate jedva krpi kraj sa krajem, ali u svom profesionalnom poštenju ne razumije šefov savjet kako da uveća svoje prihode tako što će da “brsti šumu”. Sličan je slučaj i sa lovcem koji i lovi vukove i uzgaja vučiće ili sa onim strastvenim kockarem koji i u tome prljavom poslu čuva svoj obraz i cast ili sa onim prvoborcem koji odbija sve značajnije i bolje plaćene funkcije i zvanja, a hoće samo da bude putar. Zna Vidović ko i čim to zaslužuje da uđe u priču i da onda samo sa nekoliko sličica uradi cjelovit, prepoznatljiv i pantljiv portret. Tako je, pričajući o Trišinoj kobili, naslikao portret jednog dobroćudnog, druželjubivog i vedrog čiče koji voli život i ljude, priču i pričanje, ali i dobru čašicu, često i poneku više. U knjizi su se našle i price o trojici pjesnika i to ne zbog kvaliteta njihove poezije, nego zbog njihove duboke i snažne veze sa zavičajem. Prvi od njih je Zdravko Gajko Popović koji je sav svoj život posvetio ljubavi premu zavičaju i poeziji, koji je pomiješao život i pjesmu i u toj smjesi prerano sagorio. Drugi je Zdravko Lazarević koga su tuđina i nostagija za zavičajem natjerali da propjeva toplo, sjetno i iskreno. Treći je autor ovoga prikaza koji je ljubavlju prema svojoj Pivi razumio ljubav Slivljana prema njihovoj Ljubioči. Vidović je dugo radio kao profesionalni novinar pa po onoj “jednom novinar, uvijek novinar” i u ovoj knjizi je jasno prepoznatljiv žurnalistički izraz. Lako se mogu izdvojiti cjelovite reportaže o izgradnji puta duž rijeke (Mirjana, rekao sam rijeke, a ne riječice.) Ljubioče, elektrifikaciji sela, izgradnji Zadružnog doma i škole, dolasku prvog autobusa u Dobru Vodu, osnivanju i radu Kulturnoumjetničkog društva, formiranju i razvoju Fudbalskog kluba, organizaciji Lokalne omladinske radne akcije, realizaciji Televizijske emisije Znanje – imanje... Reportaža kao oblik kazivanja koji je na granici između novinarskog i literarnog izraza, odnosno koji sa istim pravom pripada i jednoj i drugoj čovjekovoj duhovnoj djelatnosti, najviše odgovara piščevoj osobenosti, odnosno njegovoj sklonosti da događaju pristupa emotivno, lično i literarno da događaj ne ostane samo ogoljena vijest sa odgovorom na onih pet klasičnih pitanja (ko, šta, kada, gdje i kako) ili u najboljem slučaju da preraste u detaljan izvještaj, već se mora useliti u čovjekovu psihu i pamćenje i zanavijek ostati tu jer to po svom značaju zaslužuje, jer ga ljudi tako prihvataju, nose i čuvaju. Zato na ove tekstove jednako pravo imaju i žurnalistika i belitristika. Posebna vrijednost ove knjige je jezik kojim je pisana ili tačnije rečeno govor kojim Ljubiča kazuje svoje pamćenje. Autor to zove jezik ljubiočki – dijalekt botajički, a čisto lingvistički gledano to je istočnohercegovački dijalekat koji je Vuku Karadžiću poslužio kao osnovica za standardizaciju srpskog književnog jezika. Slivljani su taj dijalekat donijeli direktnim naseljavanjem iz Hercegovine na ovo područje ili posrednim dolaskom preko Like, Krajine ili centralne Bosne. Istina, ima ovdje značajnijih odstupanja od književnog standarda pa bi ga mogla podići na nivo vučijačkog ili posavskog govora ili govora sjeveroistočne Bosne. Neki budući dijalektolozi bi na osnovu ove knjige mogli rekonstruisati poseban tip toga govora, a ja ću samo istaći najbitnija odstupanja od književnog jezika: jekavsko jotovanje (dje, oćerale, išćera, djeca, djevojka, djedovi, djedo, djever, nedje...); izostavljanje glasa h gdje mu je po etimologiji mjesto (odma', 'ladne, bi’, ‘vatat’, 'oda, u’vati, i', kru', ‘vatali, ‘ajde, gra', ‘oću...); sažimanje vokala u participu perfekta (tuk'o, pročit'o, mog'o, im’o, trč’o, k’o, treb'o, metn’o, mazn’o, uz’o...); krnji infinitiv ili stari oblik supina (sušit', topit', pokvarit', uranit', radit’, uklonit’, doskočit’, čut’, nać’, reć’, doć’, vuć’...); gubljenje vokala u enklitikama (il', da l’, je l’, bi l’...); gubljenje konsonanata p u suglasničkim skupovima (‘tica, ‘šen’ca, ‘čela...) Mogao bi se još izdvojiti veliki broj djelimične ili potpune redukcije vokala, zatim vjerovatno od starosjedilaca nasleđeni ikavizmi (sikira, prid kuću...) ili inkoponirani ekavizmi (dole, sledeći...) Sve ovo čini bogatstvo ovoga govora i prepoznatljivost ljudi ovoga kraja među ostalim govornicima srpskog jezika. Sigurno je da će ovom knjigom Dugopoljci ma gdje i ma kada živjeli dobiti pravi znak raspoznavanja, dragu uspomenu, sigurnu zaštitu da ne bi , kako to Njegoš kaže, “zarobili sebe u tuđina.” “Sve u svemu, pričala si o Slivljanima kao o zaista svojima,” kaže autor Ljubioči, a isto bi mi to mogli reći i autoru. Sigurno je da će i Zavičajna zbirka Narodne biblioteke “Vuk Karadžić” u Modriči dobiti značajno djelo za proučavanje ovoga podneblja, njegove geografije i istorije, ljudi – njihovih naravi, običaja i sudbina. Da li će svako onaj ko razumije srpski jezik i pročita ovu knjigu postati duhovno bogatiji i etički bolji, da li će, upoznajući druge i drugačije, bolje upoznati sebe i jasnije prepoznavati svoj put čovječnosti, odgovor autora ovoga priloga iz njegovog skromnog iskustva je Da. Kruševo na Pivi, na Svetog Petra Cetinjskog 2018.